среда, 17. април 2019.

Kad žena voli.

Aliluja.



Aliluja. Starbaks, u Raićevoj. Gori katedrala Notr Dam, kapiram, dobro, žao mi je..ali jbt..ne mogu da učestvujem, nisam tamo, i nije moje. Ja sam danas krenula sa mojom čarobnom devojčicom u Knez. Da kupim još jednu ciklama haljinu. Moju ciklamu. Srela sam poznatu osobu, svima nama poznatu, ćerku od još nam poznatijih roditelja. Lepa je. Ušla je u bus kod Beograđanke, izašla na Terazijama. Jedna stanica. Toliko se gušila u suzama, da je mogla i pešice taj deo. Nema je, vriskala, plakajući. Stala je naspram mene. U jednoj ruci telefon, u drugoj karte za pozorište, više komada. Tom sa kim je pričala, nije bilo lako, ni meni što sam slušala nimalo, a njoj, ne smem ni da pomislim. Žena je očajnički patila zbog poteza onog koga mnogo, baš mnogo voli. Muškarca. Nekog muškarca, koji da je muško, nikada ne bi dozvolio da žena tako istinski i duboko pati. Smrzla sam se od njenih suza i njenog razočarenja. Pre petnaestak godina bila sam u liftu Instituta za onkologiju, sa istim tim suzama, nemim jecajima i razočarenjem. Plakala je njena mama. Jer je ona bila u sobi sa mojom mamom. Da, ona. Pre petnestak godina, vrlo mlada suočila se sa malignim tumorom. Operisana. Živa je i zdrava. Hvala Bogu. Rodila je i sina. Moja mama je umrla..pre desetak godina. A ona, ona plače zbog muškarca. Pa jesmo li mi toliko lude? Mi, žene? Zabezeknuta sam. Ne zato što ne plačem, nego zato što sem njih dve (u mom slučaju, kraljice i čarobnice), niko nije vredan sekundu mog vremena, ako u istom ne uživa. Volite žene, i neka taj neko, mnogo više voli vas. Sve ostalo je, manje važno.